KLUB HOKEJA NA LEDU
ICE HOCKEY CLUB
MEDVEŠČAKMLADI
KHL Medveščak Mladi // KHL
Facebook Instagram YouTube Twitter

''Najteži trenutak je bio kad smo morali sjesti na vlak i s njim ući u Soči''

Intervju 13.02.2014.
''Najteži trenutak je bio kad smo morali sjesti na vlak i s njim ući u Soči''
Jorge Bucay napisao je jednu zanimljivu kratku priču ''Tragač'' u kojoj kaže da je istinsko trajanje čovjekova života zbrojeno vrijeme njegovih užitaka. Prema toj priči, biciklisti BK Pedalinac Mladen Gaćeša, Tomislav Barbić i Marko Mitić imaju već sada podosta godina, a najviše užitaka, odnosno godina, skupili su na biciklu. Pedaliranje je njihov najveći užitak još ako tome pridodate da s biciklom možete putovati relativno brzo, možete ga parkirati bilo gdje, uvući se i u najskrivenije dijelove mjesta kojim prolaziš, a usput upoznaš mnogobrojne ljude raznih profila i istinski doživiš zemlju kojom putuješ i njezinu kulturu. Upravo sve to zajedno za Mladena, Tomislava i Marka znači pedaliranje. Za njih je svaka sekunda provedena na biciklu i svaki kilometar od točke A do točke B užitak, a najveći pothvati zasigurno su im bile destinacije Peking 2008, London 2012. i Soči 2014. Naravno, riječ je o olimpijskim igrama. Mladen, Tomislav i Marko nisu jedni od onih koji su nastupili na OI, već su ih željeli na poseban način obilježiti, putovanjem na biciklima od Zagreba do Pekinga, pa do Londona i ove godine do Sočija. 
 
''Put u Soči bio je više od putovanja i svakako puno zahtjevniji. Do Pekinga smo recimo putovali četiri mjeseca, ali ovaj put do Sočija je bio neponovljiv. Ipak, najdraži mi je put u London jer je tada išla grupa od 17 biciklista i bilo je odlično'', rekao je Mladen koji je zajedno s Marko prošao sve tri destinacije skupivši 21.000 km, dok je pak Tomislavova brojka nešto manja s obzirom da je propustio Peking.
 
Na putu od Zagreba do Sočija dugom 3000 km biciklističkom trio najveći problem su predstavljale gume. Iz Zagreba su krenuli sa zimskim gumama koje imaju čavliće jer su, budući da je zima, očekivali i zimsko vrijeme. No prvih 15-ak dana nije bilo ni ''Z'' od zime, već ih je pratilo lijepo vrijeme s temperaturama između 5 i 10 °C što nikako nije odgovaralo gumama.
 
''Kada sam išao u Peking nisam probušio niti jednu gumu, a do Sočija smo svakodnevno morali nešto raditi na njima ili ih mijenjati ili krpati. Mislim da je rekord bio šest puta u jednom danu, a sveukupno od Zagreba do Sočija između 30 i 50 puta.''
 
Nakon 15-ak prilično toplih dana, u Ukrajini ih je dočekao hladan tuš. Ledena kiša, led na cesti, snijeg, vjetar i temperature između -10 i -15 °C.
 
''U tom trenutku se izbor guma pokazao ključnim. Da nismo imali te gume s čavlićima, ne znam kako bismo prošli taj dio. Čak je bilo lakše voziti biciklom po tom ledu, nego hodati'', prisjetio se Mladen, a Tomislav dodao:
 
''Najveći suparnik u Ukrajini nam je bio vjetar koji je puhao između 60 i 70 km/h, tako da smo imali osjećaj da je temperatura između -25 i -30, a ne između -10 i -15. Najgore je bilo kada nam je puhao u prsa. Nekada bi nas, kada bismo išli nizbrdo, znao vratiti unazad na brdo. U tim uvjetima vozili bismo 6 km/h.''
 
 
Unatoč teškim vremenskim uvjetima, odustajanja nije bilo.
 
''Ma kada ste u svom filmu, samo vozite prema naprijed bio snijeg, led ili kiša. Jednostavno vam ne padne na pamet odustati'', zaključio je Mladen.
 
Čak ih ni krizna situacija s brodom u Kerču, koji im je bio poveznica s ruskim tlom na kojem su trebali nastaviti putovanje, nije pokolebala. Naime, na dan kada su se trebali ukrcati na njega, u luci ih je dočekalo ''iznenađenje''. Masa ljudi već je pet dana čekala u luci da brod krene, ali zbog leda se polazak stalno odgađao te im je rečeno da ni taj dan sigurno neće krenuti. Biciklisti su ipak odlučili otići u hotel po stvari i vratiti se u luku i čekati kao i ostali. Kada su se vratili, imali su što za vidjeti. Mase ljudi više nije bilo, što je značilo samo jedno ''brod je ipak isplovio''.
 
''To je svakako bila jedna teža situacija jer je brod bio jedini način da stignemo na vrijeme u Soči. Autobusi nisu vozili, a vlakom bi put trajao puno duže. Iz Kerča smo na kraju krenuli dan i pol kasnije od planiranog. U Rusiju smo stigli oko podneva i onda smo još morali kazaljke na satu pomaknuti dva sata unaprijed zbog čega smo izgubili još dva sata. Stoga nije nam ništa drugo preostalo, nego da pedaliramo cijeli dan i večer kako bismo nadoknadili izgubljeno i ostali u ritmu. Tek smo u pola dva u noći stali i odmorili se.''
 
 
Niti na trenutak niste pomislili ''što nam je sve to trebalo?''?
 
''Put je bio fizički i psihički zahtjevan, ali nismo odustajali jer smo htjeli ići na to putovanje. Kada nam je otišao brod i kada smo morali čekati drugi, nekako sam u dubini srca znao da će sve biti u redu, da će drugi uskoro krenuti i da ćemo na vrijeme stići u Soči. Vodio sam se za onim ''sreća prati hrabre''. Tako je i bilo'', rekao je Marko.
 
Taman kada su pomislili kako je najgore iza njih i da ih do Sočija očekuje još samo 80 km i to 80 sunčanih kilometara, ponovo je iskočio problem s biciklom koji nije bio lako rješiv. Mladen, Tomislav i Marko morali su donijeti najtežu odluku na ovom putovanju - hoće li riskirati i nastaviti s biciklima ili sjesti na vlak i s njim uči u Soči.
 
''Ja sam bio najviše za to da riskiramo. Nakon što je svatko rekao svoje mišljenje, ipak smo svi zajedno zaključili, koliko god nam to teško padalo, nakon svih nedaća koje smo prošli da je vlak najbolja opcija jer nas je u Sočiju čekalo još puno poslao, kao i avion za Zagreb. Bilo smo jako razočarani što nismo s biciklima ušli u cilj. Čak se nismo ni poslikali kada smo stigli'', nakratko se vratio na gorki trenutak Tomislav, a Marko dodao:
 
''Nekako smo uvijek u svakoj nesreći imali i sreću. Tako je bilo i u tom trenutku. Problem s biciklom dogodio se samo 500 metara od željezničke stanice i to 45 minuta prije polaska vlaka za Soči.''
 
 
Ipak, to nije bila prevelika utjeha.
 
''Bilo je to poražavajuće. Ostalo nam je samo 80 km za prijeći. Ulazak s vlakom u Soči razbio je doživljaj, ali nismo imali izbora.''
 
Koji je trenutak bio teži, u Kerču kada je brod isplovio bez vas i niste znali kada će ići sljedeći ili kada ste morali ući u vlak i u cilj ući s njim, a ne na biciklima?
 
''Najteži trenutak je definitivno bio kada smo morali ući u vlak. Taj dan je sijalo sunce, temperatura je bila oko 10 °C, idealno za vožnju, za uživanje u krajoliku i za vrištanje kada ulaziš u Soči. Najljepši dio ovog putovanja je izostao. Posebne su to emocije kada ulaziš u cilj nakon 3000 prijeđenih kilometara, nakon borbe s gumama, ledenom kišom, ledom, snijegom i vjetrom. Na kraju sve to je izostalo. Ipak, idući dan kada je to sve prošlo, kada su se dojmovi slegnuli, shvatili smo da smo napravili veliki posao i da smo ispunili ono što smo namjeravali - doputovali smo iz Zagreba u Soči na biciklima'', rekao je Mladen.
 
 
Biciklistički trio u Sočiju je ostao četiri dana, a prilikom polaska za Zagreb, na aerodromu su sreli braniča Medveščaka Ivana Švarnyja.
 
''Na aerodrom smo došli u Medveščakovim majicama i odjednom je netko počeo vikati ''Zig-Zag''. Mi smo odmah uzvratili ''Zig-Zag'' da bi tek tada skužili da je to Ivan Švarny. Tako smo iz Sočija otpraćeni s još jednom dogodovštinom'', prisjetili su se Mladen, Tomislav i Marko.
 
Mladen i Tomislav nakon povratka u Zagreb vratili su se svojoj svakodnevnici, dok je pak Marko produžio za Filipine gdje će se zasigurno dobro ugrijati nakon hladne Ukrajine.
 
Dnevnik cijelog putovanja od Zagreba do Sočija i što se još sve zanimljivog događalo Mladenu, Tomislavu i Marku možete pročitati na BK Pedalinac.
 
Ivana Kolarić

Top