KLUB HOKEJA NA LEDU
ICE HOCKEY CLUB
MEDVEŠČAKMLADI
KHL Medveščak Mladi // KHL
Hrvatski English
Facebook Instagram YouTube Twitter

Komunikacija je najjača strana ove momčadi

Intervju 11.11.2015.
Komunikacija je najjača strana ove momčadi

Dan prije puta u Minsk u kojem je 30. utakmica sezone za Medvjede značila ujedno i njenu polovicu, vratar Danny Taylor koji je prošlu sezonu proveo u momčadi glavnoga grada Bjelorusije podijelio je svoja razmišljanja: „Bit će zabavno igrati protiv Dinama jer ja znam njih i oni znaju mene tako da će igra biti izjednačena. Uvijek je lijepo igrati u Minsk-Areni – posjećenost je velika, ali nikada nije glasno kao u dvorani u Zagrebu.” Taylor je startao sinoć na vratima Medvjeda i s 24 obrane pridonio pobjedi nad svojim bivšim suigračima, nerijetko s pravovremenim intervencijama.

Ponovni dolazak u Europu kanadskog vratara rođenog u Velikoj Britaniji, a koji je najveći dio karijere proveo u AHL-u, nije bilo najlakši niti najljepši. „Bilo je to teških devet mjeseci, zapravo jako stresnih i iskustvo iz kojeg smo naučili i ostavili iza nas. Ja sam se oporavljao od operacije kuka, moja žena je bila trudna, doma smo imali malo dijete, nismo znali gdje ću dobiti idući posao i obzirom na sve, željeli smo ostati u Sjevernoj Americi. No, probni rok u Winnipegu nije uspio, a iz Minska su poslali ponudu. I tako sam ja otišao, a moja žena je ostala doma.

Bio sam tužan jer sam znao da ću propustiti rođenje našeg  drugog djeteta, ali na kraju smo ipak nekako bili zajedno. Obzirom da smo imali zakazani carski rez, mogao sam virtualno preko Facetimea prisustvovati. Sjećam se da smo igrali u Helsinkiju protiv Jokerita kada se sve odvijalo i zapravo sam rekao ženi da smo dobili još jednog sina. Šest tjedana kasnije, za Božić sam prvi puta uživo vidio Bostona.”

I dok je odluka o odlasku u Minsk bila teška, ona dolasku u Zagreb je bila puno lakša: „Jako puno ljudi nam je reklo da je Zagreb jedna od najljepših destinacija za živjeti u KHL-u. I to ne samo zbog lijepog vremena (sunčano i preko 15 Celzijevih stupnjeva usred studenog!) i europskog štih grada, već i zbog navijača i sjevernoameričkog duha u svlačionici. Imamo izrazito međunarodnu momčad i svi su ostali začuđeni koliko bliski smo jako brzo postali.”

Suživot s novom momčadi, ali i novim gradom se polako uhodava u rutinu: „Mojoj ženi je najteže i ona je pravi heroj. Ona nas sve organizira i prati rasporede spavanja. Kao obitelj imamo jako mali vremenski okvir u kojem možemo nešto napraviti zajedno. Djeca su još premala za neke veće aktivnosti, a mislim da će biti lakše kada obojica prođu tri godine. U Zagrebu stvarno uživamo, samo otići u šetnju po centru grada je lijep izlazak, a jednom smo uspjeli otići u Zoološki vrt. Klincima se to svidjelo.”

Nikada glasan, uglavnom povučen, Taylora ćete naći kako obavlja svoj posao i ne pridaje previše pažnje ničemu drugome, no ako mu pristupite, uvijek će naći vremena i cijelu svoju pažnju preseliti na vas. Spreman pažljivo popričati o svemu, ponekad će iznenaditi, a ponekad samo potvrditi ustaljenu misao da “vratari žive u svom svijetu”, ali u svakom slučajnu sa svakim novim odgovorim će dati potpuniji uvid u to što znači raditi njegov posao.

Kako ste počeli igrati hokej i od svih pozicija odlučili se za vratarsku?

Kada su meni bile dvije godine obitelj se preselila iz Velike Britanije u Kanadu. Moj stariji brat je odmah počeo igrati hokej, a kako je on bio veći, jednostavno me stavio među vratnice. I to je bilo to. Sada kada imam dvoje djece vidim koliko lagano se zapravo takve stvari dogode. Moji roditelji su bili sretni i davali nam punu podršku jer je hokej poprilično velika stvar u Kanadi i željeli su da se uklopimo u društvo i imamo sretno djetinjstvo.

Znači za vas je postojalo samo blokiranje udaraca i hvatanje pakova?

Dok sam odrastao igrao sam u napadu kada bi nakon škole išao van igrati hokej. Zato i sebe na neki način smatram napadačem, iako znam da će se mnogi u svlačionici nasmijati na ovo. No, ozbiljno, kroz par tjedana treninga siguran sam da bi se ponovno naviknuo na tu ulogu jer mogu razmišljati na način na koji napadač mora. To je ujedno i razlog zašto toliko volim igrati s pakom.

Što je najbolja stvar kod igranja na poziciji vratara?

Pobjede. Nema boljeg osjećaja nego onog nakon pobjede. Uz to, ovo je posao u kojem morate biti u trenutku. Morate znati jako brzo i jako lako otpustiti stvari. Nema zadržavanja u prošlosti. Kao vratar nemate drugu priliku. Morate biti u svakom trenutku i spremni na svaki udarac. Zapravo, morate prestati misliti. A tako nešto je jako teško postići jer smo skloni pretjeranom razmišljanju i analiziranju, a poanta je u tome da sve pustite. Trud kojim pristupate udarcu mora svaki puta biti isti, bilo da momčad vodi ili gubi s pet razlike. I to su detalji, finese koje razdvajaju one dobre od najvećih. Kada dođeš do određene razine rezultat više nije važan. Na njega na obraćaš pažnju već na svakom udarcu želiš dati svoj maksimum.

Vratarska pozicija je jedinstvena i zahtjevna na puno razina. Na koji način, kojim tehnikama održavate formu?

Isprobao sam jako puno toga kroz karijeru, u biti sve što bi moglo poboljšati i održati fleksibilnost i smanjiti vrijeme reakcije. Bez obzira koliko mala promjena se dogodi, ako je ona na bolje, vrijedilo je odraditi te vježbe. Ovdje smo nedavno prije treninga počeli raditi na koordinaciji ruku i očiju.

U pauzama između trećina kada treneri uđu u svlačionicu i razgovaraju o igri, o čemu vi razmišljate?

Naš trener Klemen je uvijek tamo i ponekad ima neku napomenu ili riječi ohrabrenja. Ali uglavnom volim slušati što drugi imaju za reći. Na ledu imam određenu perspektivu i uvijek mi je zanimljivo spojiti moju s drugima. Obožavam učiti o igri, tako da mi je to uvijek zanimljivo.

Pričate li s drugim vratarom u momčadi tijekom utakmica?

Kada startam na vratima, ne pričam puno. A niti kada sam drugi vratar. U svlačionici sam isto dosta tih. Fokusiran sam na svoj posao i trudim se blokirati sve ostalo. Ne razmišljam previše i ne uplićem se u velike diskusije. Recimo moja suprotnost je Barry Brust. Igrali smo neko vrijeme zajedno, i kada je on startao na vratima, pričao bi cijelu utakmicu. Od zagrijavanja, preko pauzi do kraja, nije bilo bitno niti o čemu se priča. To je bilo zabavno.

A komunikacija s obranom na ledu?

S obranom puno pričam. Stalno se derem na njih, pogotovo kada se igra odvija iza njihovih leđa. I zauzvrat oni se deru na mene, upozoravaju me kada je igra iza mojih leđa. Ili kada oko mreže igram s pakom. Zapravo, cijela momčad jako puno komunicira, na ledu i van njega. To nam je definitivno jedna od jačih strana.

Koliko dobro tolerirate kada vam igrači ulaze u vratarski prostor?

U Europi se to ne događa u velikoj mjeri. Ovdje se više igra na dodavanje za razliku od Sjeverne Amerike gdje je najnormalnija stvar da je netko stalno uz vratara. No, nemam problema s time, sve je to dio igre. Recimo, u Rigi sam na taj način zaradio udarac i bio van led mjesec dana; no, i to je dio igre. Kada na treninzima radimo takve vježbe onda se svjesno odmaknem i ne sudjelujem 100% jer se moram zaštititi.

A podbadate li ikad druge igrače, šalite se na njihov račun?

Ne, nikada. Vjerujem u karmu i to je kraj svim raspravama.

Moram pitati, koliko ima istine u tome da vratari “žive u svom svijetu”?

Ja sam jako fokusiran i više-manje da, vratari žive u svom svijetu, svojim mislima. Baš smo se neki dan smijali na taj račun. Navodno sam se jednu večer u šetnji po gradu mimoišao s jednim našim trenerom i nisam ga uopće doživio niti kada me zazvao da se pozdravimo. Iduće jutro na treningu je došao komentirati moj “tunelski vid”.

Da li bi rekli da su vratari po prirodi introverti?

Većina vratara su introverti ili postanu takvi, čak i ako nisu bili. Nekako, to prirodno dođe s poslom. Ne želim time reći da ekstroverti ne mogu biti vratari, naravno da mogu. Ali kada pogledate zahtjeve ove pozicije, ostaješ sam na sebi i moraš biti snažan i to moći podnijeti. Oslanjaš se samo na svoje sposobnosti i moraš imati samopouzdanja – kako za fizičke potrebe, tako i mentalne. Ne možeš u jednome briljirati, a drugo zakinuti.

Koji je najčudniji ili najzanimljiviji ritual prije utakmice koji ste vidjeli?

Bilo je dosta neobičnih stvari koje sam kroz godine vidio, no ovako što se mogu sjetiti jedna od najčudnijih je svakako nešto što je moj kolega vratar radio prije izlaska na led. Naime, on bi rikao poput lava ili medvjeda prije nego bi izašao, a znam da je to namjerno radio jer ponovio nekoliko puta.

Radite li vi nešto posebno?

Baš i nemam neki ritual, iako cijeli dan utakmice se može nazvati velikom rutinom i ritaulom – svi znamo kada i što radimo. Prije izlaska na led volim dvaput udariti palicom po ogradi i uvijek se trudim u sprintu isklizati.

Tijekom treninga ponekad imate raspucavanje kaznenih udaraca. Po vašem mišljenju, tko ima najnezgodniji udarac u momčadi?

Smolenak definitivno. Uvijek će napraviti jednu od dvije stvari, ali nikad ne znaš što i niti jednu nije lako zaustaviti. A najveća enigma je udarac Shaonea Morrisonna. On toliko rijetko ima priliku pucati, da ne znaš što će napraviti. Niti on sam vjerojatno ne zna.

I za kraj, koji je najbolji savjet koji ste ikada dobili?

Najbolji savjet koji sam dobio se uspostavio odličnim životnim savjetom koji mi je promijenio karijeru. Jedan trener je jednom rekao: Ne trebam te na ledu ako svoj život u kući ne možeš održavati u redu. Ako ne pospremaš, ako živiš u neredu, ako svoje mjesto u svlačionici ne možeš održavati u redu i držati stvari na mjestu, kako mogu na tebe računati na ledu. Sve to će se odraziti prvo na svlačionicu, a onda i na tvoju igru na ledu. To je bio najbolji savjet koji sam ikada dobio i može ga se pretočiti u bilo koji dio života i posla, bez obzira na to što radiš. Sve počinje od tebe, i počinje od kuće, zato drži sve u redu.

Top