KLUB HOKEJA NA LEDU
ICE HOCKEY CLUB
MEDVEŠČAKMLADI
KHL Medveščak Mladi // KHL
Facebook Instagram YouTube Twitter

Priče sa Šalate

Novost 20.12.2015.
Priče sa Šalate

U slavljeničkom tjednu prisjetili smo se najljepših trenutaka kluba u posljednjih sedam godina. No, povijest kluba seže puno dalje.

U 54 godine postojanja uspomene i uspjesi nisu se nizali samo u posljednjima, već se kreće iz vremena za koje je teško pronaći video zapise pa čak i fotografije. Da bi dočarali to doba kada se izgradnja Doma sportova još čekala, a Šalata je bila prvi dom, okrenuli smo se glavnim akterima priča. Dečkima sa Šalate koji su i danas društvo i pohode utakmice Medvjeda i nije im svejedno što su na tribinama, a ne u akciji.

Uvijek spremni podijeliti priču onoga vremena kada su igrači sami čistili led, kada je oprema bila teža, a nošenje kaciga neobavezno, četiri legende kluba krenule su od početka.

„Bilo je to fantastično doba. Mi ne znamo iz prve ruke jer smo se skidali, ali kažu da su redovi za karte bili po 100 metara dugački. Uvijek je sve bilo puno. Dogovarali smo se s Dinamom za utakmice da se ne poklapamo, iako imali smo mi samo svoju publiku. Pilo se kuhano vino, a tekme su bile fantastične", prisjeća se Bruno Zajec koji je preko 20 godina proveo na ledu u dresu Medvjeda, a imao je i tu sreću da je pred kraj karijere igrao sa sinom.

„Od '63. pa do '70. igrati na punom stadionu s Jesenicama, Olimpijom, Zvezdom i Partizanom bio je svaki put pravi događaj. Svaka utakmica nosila je nešto svoje“, rekao je Boris Renaud koji po stažu u momčadi Medveščaka konkurira Zajecu, a iza sebe ima i tri odlaska na Zimske olimpijske igre.  „Stadion je bio pun, bilo je lijepih utakmica, a mi dečki iz kluba smo se uvijek družili. Slavili smo zajedno, išli smo na Sljeme, imali zabave pa i danas se družimo. Tih deset godina prošlo je u tren oka“, prisjetio se Renauld te kao najdražu utakmicu izdvojio: „Jedina koju bih izdvojio je možda ona s Jesenicama u kojoj smo ih dobili 4:2.“

"I onda platili kad smo otišli gore, 28:0! Ali ta jedna se pamti. Iskreno, igrati protiv tadašnjih Jesenica i izgubiti 5:0 je bio uspjeh. A zabiti im gol... osjećaj čiste sreće!", nadodao je Zajec.


„Jesenice su uvijek bile svoja kategorija, a mi smo 5, 6 godina bili bolji od Olimpije i uvijek završavali drugi.  A onda je nakon jednog velikog poraza na kraju sezone Olimpija kupila 9 Jeseničana i tu je nastao taj rivalitet. Važno je za reći da je Medveščak na neki način tada krojio prvenstvo. Time mislim da bi pobjedom nad Olimpijom omogućili Jesenicama naslov i obrnuto“, objasnio je Hrvoje Šupih, član momčadi na početku '70-tih.

Davor Šafar, koji je isto uhvatio to doba igranja na otvorenom, izdvojio je dvije crtice za dočaravanje atmosfere tog vremena: „Dvije utakmice koje dovoljno govore: jedna, u nedjelju na Šalati, bilo je preko dana i tad je Renaud ostao bez kose. Da krenem ispočetka, braća Da Rin su igrala zajedno i jedan od njih je našem treneru, koji je ujedno i igrao, nasred leda namjerno slomio vilicu. Naravno, svi smo se potukli odmah, a drugi brat se potukao s Renaudom i odnio mu je cijeli busen kose.“

„Kasnije smo zajedno bili u bolnici na šivanju“, prisjeća se Renauld. A o treneru/igraču samo najbolje riječi ima Zajec: „Vlasta Franc je bio vrhunski sportaš i čovjek. Na ledu je maltene sve sam sređivao, mi smo mu samo pakove gurali u prazno, a on bi povukao cijelo selo i psa sa sobom i zabio gol.“

„Druga utakmica: Partizan u Beogradu. Bilo je to negdje '71. Prije utakmice svi skupa smo bili u kabini i ulazi neki major i kaže: na svaki incident prekidamo i pišemo 3:0 za Partizan. Na ledu nam nije dugo trebalo, odmah na centru je izbila prva tučnjava, ali utakmica se nastavila. Vratimo se nakon prve trećine, mislim da je bilo 0:0, u kabinu – nema stvari. Dođe druga pauza, mi opet u kabinu, poveli u međuvremenu 3:1, sve stvari nazad u kabini. Tako je to nekad bilo“, rekao je Šafar i dodao nešto s čime se svi slažu:

„Cibona, Dinamo, Medveščak, Zagreb, to su bili zagrebački klubovi koje su svi znali. I svi smo se družili međusobno, vaterpolisti, skijaši, tenisači ... Mi smo znali sve njih i išli na njihove utakmice. S jedne strane bilo nam je lakše u tim uvjetima tada nego sada dečkima. Mi smo bili jedan mali sport, ali su nas svi znali i bili smo dobrodošli svugdje. Grad je bio puno manji i mislim da je nama tada s 20 godina bilo puno lakše uživati nego današnjim igračima. Grad je bio taman za nas.“

I dok je razlika u svakom pogledu mnogo: „Uvjeti je kojima smo igrali su bili drugačiji. Sami smo čistili led s malim ručnim ralicama, oprema je danas drugačija. Naravno, i mi smo u jednom trenutku dosegli tu tehnološki višu opremu, ali smo bili tu u tim počecima koji su za današnje pojmove fascinantni“, kako kaže Šupih, počeci su najvažniji: „Značajno je reći da smo mi rasli na Šalati i na neki način smo i kvartovska priča. Šalata je dala ukupnu atmosferu u sportskom smislu. Mi smo generacija koja je čekala da se otvori Dom sportova. Naravno, cijela priča oko Medveščaka proširila se kada smo se preselili, a danas je to cijeli novi svijet i svi uživamo što možemo pratiti svoj klub u najjačoj ligi u Europi i uživati u vrhunskom hokeju.“

Idući susret Medveščaka u KHL, koji je ujedno i završna proslava 54. rođendana, igra se u utorak, 22 prosinca u 18:30 sati u Domu sportova. Ulaznice su dostupne na svim prodajnim mjestima Ticketshopa, putem internet kupovine na www.ticketshop.hr te na blagajni Doma sportova koja se na dan utakmice otvara u 17:00 sati.


Top