KLUB HOKEJA NA LEDU
ICE HOCKEY CLUB
MEDVEŠČAKMLADI
KHL Medveščak Mladi // KHL
Facebook Instagram YouTube Twitter

Prošetajte sa Sports.ru kroz Medveščakovu prošlost!

Novost 19.07.2013.
Prošetajte sa Sports.ru kroz Medveščakovu prošlost!
Medveščak Zagreb u sezoni 2013./2014. prvi put će u povijesti zaigrati u KHL-u. ''Ruska kula'' koju je vodstvo Medveščaka naporno gradilo posljednje dvije godine, 29. travnja je dovršena i Medvjedi su postali ponosni 28. član KHL-a. Nakon konačnih riječi iz KHL-a ''primljeni ste'', Medveščak je krenuo u slaganje igračke križaljke koja će uskoro biti gotova, a uskoro će se i igrači okupiti u Zagrebu i zajedno krenuti u stvaranje nove Medveščakove ere - ruske ere.
 
O ulasku Medveščaka u prestižni KHL nisu pisali samo hrvatski mediji, već i ruski, a ovih je dana i na ruskom portalu Sports.ru u rubrici Tribina blog izašao zanimljiv članak o najtrofejnijem hrvatskom klubu u hokeju na ledu čiji je autor SandroNSK. Originalan članak na ruskom možete pročitati ovdje, a za sve one koji se još ne snalaze s ruskim jezikom u nastavku donosimo cijeli članak na hrvatskom jeziku.
 
Pa krenimo, prošetajte sa Sports.ru kroz Medveščakovu prošlost! Uživajte!
 
MEDVEŠČAK - PRVI SJEVERNOAMERIČKI KLUB KHL-A
 
Medveščak - ruski trag u povijesti
 
Ako mislite da je naš prvi sjevernoamerički klub u KHL-u nešto poput meteorita s hokejaškog planeta koji se iznenada i doslovno jučer prizemljio u Zagrebu, onda se varate. Hrvatski Medvjedi došli su na svijet 1961. godine, tj. iste te godine kada je protagonist glavnog trofeja KHL-a postigao svoj besmrtni let. Nije li to simbolično? Usput rečeno, nije ništa manje simbolično i to što je u samom nazivu kluba sadržana kratica KHL - Klub hokeja na ledu. Po naški bi to zvučalo jednostavno HK, a ovdje imamo takav jezični zaokret.
 
Dosadašnja slaba popularnost Medveščaka u našoj zemlji može se objasniti time što su se na hokejaškom planu Rusija i Hrvatska nalazile, i još uvijek se nalaze, u različitim težinskim kategorijama. To čak nije varijanta Davida i Golijata, nego prije - slona i mrava. A i u ruskoj hokejaškoj sredini, za razliku od nogometa, nikada nije bilo navike (a veći dio povijesti ni osobite mogućnosti) pomnog praćenja nacionalnih prvenstava drugih priznatih hokejaških zemalja, osim možda NHL-a. A kako bi tek pratili prvenstvo Jugoslavije čiji pobjednik u Europskom kupu jednostavno ne bi izdržao do susreta s CSKA.
 
No, unatoč svemu tome, u povijesti Medveščaka je postojao period kada su se putevi našeg i hrvatskog hokeja nakratko spojili - u okviru partnerske ''razmjene iskustava''. U svoje vrijeme pomaganje zemljama u razvoju  bilo je uobičajeno za SSSR; više je trenera odlazilo osvajati ''hokejaška prostranstva'' u Finsku, Rumunjsku, NDR i čak Japan. Koncem 80-ih došao je red na bivši dio Jugoslavije - Hrvatsku. Medvjedi, koji nisu bili upoznati s okusom pobjede, hitno su trebali pojačanje kako igračima, tako i trenerskom mišlju. U Savezu su odgovorno pristupili molbi iz prijateljske zemlje, iako nije pripadala jedinstvenom ''taboru socijalizma'', i u Zagreb je poslan jedan od majstora trenerskog korpusa - Anatolij Kostrjukov, koji je radio kako s raznim reprezentacijama (s juniorima osvojio zlato na Svjetskom prvenstvu), tako i s klubovima. Naime, upravo je on doveo čeljabinski Traktor do prvih medalja Prvenstva SSSR-a u povijesti kluba.
 
Anatolij Kostrjukov:
 
''Do početka perestrojke bio sam šef Uprave za hokej sportskog odbora SSSR-a, no uskoro sam otišao u mirovinu. U to vrijeme kontaktirali su me Jugoslaveni i pozvali da dođem raditi u Zagreb gdje sam na kraju ostao tri godine. Sa sobom sam poveo Viktora Krutova, Vjačeslava Anisina, a kasnije sam pozvao Stolbuna, Šćurjenka, Anfjorova, Paramonova i oko njih sam počeo izgrađivati nastavno - trenerski proces.
 
Prve sam godine inzistirao na disciplini zbog čega sam dobio počasni nadimak Staljin. No na kraju su se svi navikli na zahtjeve, iako su ostali individualni problemi, a već nakon godinu dana ekipa je pričala na ruskom isto kao Bjelorusi ili Ukrajinci.''
 
Već prve godine rada sovjetskih stručnjaka Medveščak-Gortan (taj naziv kluba povezan je s time što je predsjednik kluba bio prvi čovjek europske građevinske firme Gortan; a klubu je pomagao i poznati u SSSR-u pjevač Ivica Šerfezi, koji je bio nogometni i hokejaški navijač) osvojio je nacionalno prvenstvo! Na jugoslavenskom je ledu blistao legendarni Vjačeslav Anisin - 33 gola i 22 asistencije u 31 utakmici. Tadašnji prvaci jugoslavenskog hokeja - slovenski ''Olimpija'' i''Jesenice'' bili su potisnuti u drugi plan.
 
Vjačeslav Anisin:
 
''Razina prvenstva, naravno, nije bila jako visoka. No, naša je momčad bila dovoljno jaka. Igrali smo na stadionu koji je bio dio sportskog kompleksa gdje se bazirao zagrebački nogometni klub Dinamo. Želim naglasiti da su naše predsezonske pripreme bile jednako ozbiljne kao one u SSSR-u. No, nitko se nije žalio - svi su bili profesionalni hokejaši. Igrao sam u istoj liniji s voskresenskim strijelcem Viktorom Krutovim i Slovencem Igorom Beribakom koji se nije nimalo gubio u našoj trojki. Stadion je bio napunjen do zadnjeg mjesta na svakoj utakmici, a u vrijeme doigravanja događalo se nešto nezamislivo. Kada smo prvi put u skoro trideset godina osvojili Prvenstvo Jugoslavije, nije bilo moguće opisati emocije navijača.''
 
Naravno, nagradu za najboljeg trenera dobio je Anatolij Kostrjukov. U Jugoslavenskom hokejaškom savezu brzo su ponudili našem stručnjaku da preuzme još i reprezentaciju.
 
Anatolij Kostrjukov:
 
''U trećoj sezoni sam prihvatio raditi s reprezentacijom koju sam odmah doveo do pobjede na Europskom prvenstvu u Francuskoj. U sastavu Jugoslavije bilo je pet republika, no one su bile kao naše oblasti. U reprezentaciju sam uzeo dvije petorke iz Medveščaka, jednu iz Beograda, a četvrta linija je bila sastavljena od igrača drugih klubova.''
 
Poslije titule iz 1989. godine, Medveščak je osvojio još dva turnira - 1990. i 1991. godine. To su bila posljednja prvenstva Jugoslavije - Balkan se pokrenuo i uskoro se našao u krvi... Ipak, hrvatski klub je upisao svoje ime u hokejašku povijest.
 
Sergej Stolbun (legenda kazanskog hokeja, dvostruki najbolji strijelac Prvenstva Jugoslavije):
 
''Gotovo 11 mjeseci u godini živjeli smo bok uz bok kao u pionirskom logoru. Zbog toga su se svi radovali kada bi došlo vrijeme odmora ili kada smo putovali doma za blagdane. Nije normalno da cijeli život provedeš na pripremama. Upravo zbog toga sam htio otići u inozemstvo. Tako sam se obratio rukovodstvu SK Urickog i rekao da mi nađu nekakvu varijantu. Odgovor iz Moskve je stigao nakon godinu dana, a kuda ću ići saznao sam tek nakon što sam stigao u prijestolnicu rješavati dokumente. Na kraju sam poslan u Jugoslaviju, u Zagreb. Ispalo je tako da sam u lokalnom Medveščaku zamijenio Vjačeslava Anisina.
 
Prve sam godine postao najbolji strijelac (op.a. za dvije godine u Hrvatskoj Stolbun je zabio 90 golova) i oni su me u čudu pitali: ''Zašto nisi otišao igrati u NHL?''. Ja sam odgovarao: ''K vragu, kakav NHL? Jedva su nas pustili u Jugoslaviju!'' Usput, ušli smo u povijest kao posljednji prvaci Jugoslavije - zemlja se uskoro raspala.''
 
Sergej Paramonov (višegodišnji branič, a kasnije trener Traktora):
 
''Kada sam otišao u Jugoslaviju 1990. godine, u SSSR-u je bila ogromna kriza. U Jugoslaviji je također bila kriza, ali su ljudi hodali ne obarajući pogled. U to vrijeme to me jako iznenadilo; kod nas su svi bili mračni i poniženi, a ja sam se našao u zemlji koja je cvjetala i iako ljudi nisu imali mnogo, svi su bili dobronamjerni. I kada sam nakon prve sezone u Jugoslaviji došao doma, čudio sam se svemu oko sebe, zato što sam se u posljednjoj godini ''uspravio'' i postao dostojanstvenim čovjekom, a tada su u Čeljabinsku svi bili zatvoreni. Posao u inozemstvu me uvjerio u to da svaki čovjek mora poštovati samog sebe. Vrijeme provedeno u drugoj zemlji za mene je bilo veliko iskustvo. Npr., hrvatski i slovenski sam naučio do razine pričanja viceva (smijeh).
 
U sastavu Medveščaka tada je bilo još troje Rusa: Mihail Anfjorov, Sergej Stolbun i Vladimir Šćurjenko.
 
Svi su bili napadači, a jedino ja branič i zbog toga gotovo uopće nisam izlazio s terena. Mi koji smo došli u svojstvu legionara, morali smo biti za glavu viši od ostalih igrača. Tako je i bilo.
 
Iskreno, tek sam u Zagrebu shvatio što znači igrati hokej. Kada ispred tebe igraju majstori koji ti dodaju pak za pogodak i kada o tebi puno ovisi. Tu smo baš igrali, a ne tupo i teško radili kao kod Gennadija Fjodoroviča Cigurova gdje smo cijelo vrijeme provodili na pripremama i ne viđali obitelj. Otišao sam u Zagreb i zaboravio na pripreme...''
 
(Nažalost, Sergej Paromonov nije doživio ulazak svog prvog inozemnog kluba u KHL - preminuo je preuranjenom smrću u listopadu 2012. godine...)
 
Godine 1990-1991 pokazale su se najuspješnijima u povijesti ''sovjetskog Medveščaka''. Klub je postigao hat trick na Prvenstvu Jugoslavije, a također je izazvao senzaciju na Europskom kupu, uspjevši se probiti u osam najjačih, nadjačavši u prethodnoj grupi talijanski Bolzano i austrijski Feldkirch. U sljedećem kolu Hrvati su nadigrali francuski Rouen, no dali su prednost njemačkom Düsseldorfu i finskom TPS-u (s razlikom od samo 2 gola). Ipak, sedmo mjesto u konačnoj klasifikaciji pokazalo se jednim od najboljih rezultata jugoslavenskih klubova u povijesti!
 
Prisjeća se Sergej Stolbun:
 
''Najveća zasluga za taj uspjeh pripada sovjetskim legionarima. Osim mene, tamo su igrali i Krutov, Šćurjenko, Anfjorov. Bio je još i Kanađanin po prezimenu Getz, koji je u svoje vrijeme igrao s Wayneom Gretzkyjem.''
 
Ovdje moram malo ispraviti Sergeja - taj se Kanađanin zapravo zove Steve Gatzos i nije igrao u istoj momčadi s Wayneom Gretzkyjem, nego s Mariom Lemieuxom u Pittsburghu, a odigrao je 89 utakmica u NHL-u.
 
Tek je kasnije osebujni brkati hokejaš proveo 4 sezone u Europi - Nizozemskoj, Engleskoj, Finskoj i u Medveščaku.
 
Prisjeća se Steve Gatzos:
 
''Kada sam dolazio ovamo, nisam znao što da očekujem, klub je za mene bio zagonetka. No nisam se bojao, iako se tada Jugoslavija još smatrala komunističkom zemljom.
 
U Zagrebu smo izgradili odličnu momčad, svi smo se sprijateljili, čak i Rusi s Kanađanima. Ponekad smo se zajedno veselo proveli (smijeh). Tada sam se prvi put susreo s Rusima, no super smo se slagali, iako ja uopće nisam znao ruski, a ni oni engleski.
 
Navijači su me zavoljeli i to je bilo super. Više i ne znam zbog čega više - zbog same igre ili zbog obračuna šakama (smijeh). Nikada nisam izbjegavao obračune šakama, a i svojim sam suigračima spremno davao savjete o borilačkoj tehnici.''
 
Napomenimo kako atmosferi unutar momčadi nisu smetale ni značajne financijske razlike unutar momčadi kojima je razlog... sovjetski pristup formiranja ugovora naših prvih legionara.
 
Prisjeća se Sergej Stolbun:
 
''Jugoslaveni (op.a. među kojima je bio i sadašnji predsjednik kluba Damir Gojanović) i Kanađani su imali nekoliko puta veću plaću nego mi. Mi smo dobivali samo 18 % od ugovora, a ostatak novca je uzimala Moskva - Sovintersport...''
 
Daljnjim je uspjesima Medveščaka zasmetala politika. U Jugoslaviji je počeo rat, SSSR se također bližio svome kraju...
 
Prisjeća se Anatolij Kostrjukov:
 
''Godine 1991. istekao mi je ugovor i odmah su mi predložili produžiti ga. Međutim, preko ljeta sam otišao u Moskvu gdje je počeo puč. Obavijestio sam klub da ne mogu doći, a uskoro je i tamo sve planulo.''
 
Prisjeća se Sergej Stolbun:
 
''Sve je planove poremetio rat, kada je on počeo, ljudima više nije bilo do hokeja. Tada sam otišao u Sloveniju, iako je postojala opcija s talijanskim klubom Bolzanom. Tamo je bilo jako puno Kanađana i nisam vidio nikakav smisao u tome da sam idem tamo. I pored toga, za vrijeme provedeno u Hrvatskoj, navikao sam se na Balkan.''
 
Nakon rata se Medveščak, koji unatoč svemu nije prestao postojati, neko vrijeme kuhao u soku hrvatskog hokeja. Nova etapa je bila ulazak u Slovensku ligu, a zatim - u Austrijsku (u to vrijeme ojačani klub počeo je uveseljavati navijače performansima kao što su utakmice u drevnom amfiteatru i dospio je među najposjećenije klubove Europe), i naposljetku - u KHL.
 
Nakon 25 godina putevi našeg i hrvatskog hokeja ponovno su se spojili. Nadamo se da će sadašnja etapa suradnje biti ništa manje plodna i vremenski mnogo dulja. To je vrlo vjerojatno, budući da se, po mišljenju Ruskog odbora za međunarodne poslove, koji je proučio utjecaj ''operacije Medveščak'' na rusko-hrvatske odnose, situacija uklapa u opći kontekst državne politike Hrvatske. U sljedećih nekoliko godina hokejaška momčad može dobiti status ''nacionalnog projekta'', sličnog onima kakve imaju glavne momčadi zemlje (kako klubovi, tako i reprezentacije) u drugim vrstama sporta.
 
Cijeli članak je preuzet s portala www.sports.ru iz rubrike Tribina blog, a autor članka je SandroNSK.

 


Top