KLUB HOKEJA NA LEDU
ICE HOCKEY CLUB
MEDVEŠČAKMLADI
KHL Medveščak Mladi // KHL
Facebook Instagram YouTube Twitter

Renaud: Ambijent na Šalati uvijek je bio poseban i nezaboravan

Citroën Šalata Winter Classic 31.01.2014.
Renaud: Ambijent na Šalati uvijek je bio poseban i nezaboravan
Uoči Citroën Šalata Winter Classica, koji će se 8. veljače (17:30) održati na otvorenom zagrebačkom klizalištu Šalata i tijekom kojeg će Medvjedi odigrati prijateljsku utakmicu s Vienna Capitalsima, sjeli smo u vremeplov s legendom hrvatskog hokeja Borisom Renaudom i vratili se više od pedeset godina unazad kako bismo uhvatili dašak starog vremena. Dašak magičnog vremena kada su hokejaši igrali na Šalati, kada se zrakom lomio miris kuhanog vina, rakije, lepinja i kobasica, kada se vrijeme između trećina kratilo grudanjem...
 
''Zatitra mi srce kada dođe Winter Classic. Uvijek se sjetim tih zimskih dana na Šalati. Bio je to prekrasan period bez obzira na sve. Znate, uvijek se sjećate dobrih stvari, a loše zaboravite.''
 
Zagrebačkim hokejašima je tih šezdesetih godina Šalata bila dom u kojemu su proveli cijelu sezonu, a ne samo jednu ili dvije utakmice. Ponekad je to bio vraški hladan dom s temperaturama debelo ispod ništice tako da im ni dekice nisu previše pomagale koje su bile neizostavan detalj na klupama za igrače, ponekad je bio mokar zbog kiše i snijega, ponekad toliko vjetrovit da su im lica i tri dana poslije bila crvena, ponekad nisu vidjeli ni prst pred nosom zbog magle koja je svojim sitnim kapljicama obgrlila klizalište iznad Schlosserovih stuba...
 
''Najbolje je bilo igrati kada je bilo vedro. Ali kada je bilo vedro, bilo je i najhladnije. Kada je padao snijeg, bila je katastrofa jer se pak nije mogao micati. A kada je padala kiša, napravile bi se lokve vode na ledu, pa bi pak završio u toj lokvi i tu bi i ostao.''
 
Vrijeme nije jedino što se poigravalo s hokejašima i zadavalo im probleme. Oprema im je također znala ''začiniti'' život na ledu.
 
''U odnosu na današnju opremu, razlika je kao nebo i zemlja. Naša oprema je tada težila između 15 i 17 kg.''
 
Igrači su onda trebali biti dobro nabildani da bi mogli nositi tako tešku opremu i još s njom klizati i ''loviti'' pak po ledu.
 
''Da, da... Oprema je bila od filca, a kada se natopila znojem, kišom ili snijegom bila je još teža. S vremenom se oprema usavršavala i danas se uopće ne može usporediti s našom. Danas nije samo oprema puno kvalitetnija i lakša, već i palice. Eto gledam oružara u Domu sportova. Nakon utakmice primi bunt od 30, 40 palica u jednu ruku i nosi ih u svlačionicu. Tu količinu palica u naše vrijeme morala su nositi najmanje dvojica ili trojica, ali najčešće smo mi igrači sami nosili svoje palice.''
 
Ne samo da su ih sami nosili u svlačionicu nakon utakmice, nego su ih i sami obrađivali.
 
''Dobili smo palice, a zatim smo ih obrađivali, hoblali i savijali. Tako si je svatko napravio dolje šlapicu kako mu je najviše odgovaralo.''
 
Jeste li ikad koju krivo svinuli?
 
''A ne, ne. To nismo nikad fulali.''
 
Naravno, ne smijemo zaboraviti ni rolbu. Upotrijebili smo taj naziv, ali on nikako ne odgovara onome što je čistilo snijeg na Šalati. Vjerujemo da bi danas bila prava senzacija kada bi se pojavila na ledu.
 
''Prije nije bilo rolbe, već su troje ili četvero osoba sa širokim lopatama gurale snijeg, a iza njih su išle sanjke s velikom bačvom vode na kojima je odostraga bila jedna štanga kroz koju je ta voda curila na led. Nisam baš siguran, ali mislim da se to radilo samo prije početka utakmice, a za vrijeme pauza između trećina, snijeg se počistio samo lopatama.''
 
Koliko im je trebalo da počiste snijeg?
 
''Možda nekih 15, najviše 20 minuta. Lopate su bile široke nekih metar i pol pa je čišćenje išlo relativno brzo.''
 
Protiv svih tih nedaća, vremena, opreme, čišćenja snijega, hokejaši su se borili lavovski. Treninzi i utakmice se nisu odgađale. Igralo se unatoč svemu. Navukli bi opremu na sebe, uzeli palicu u ruke i krenuli u osvajanje svoje ledene tvrđave. Osvajanje, s obzirom na kvalitetu leda koja je varirala ovisno o vremenu, nije bilo nimalo lako, ali upravo zbog toga igranje na Šalati za igrače je imalo neku posebnu draž.
 
''Kad se samo sjetim tih zimskih dana, kada smo igrali pred punim gledalištem, tribine su bile pune snijega, temperature su gazile u minus, publika je zdušno navijala na toj hladnoći... Ambijent na Šalati uvijek je bio poseban i nezaboravan. Nama igračima, koji smo igrali, bilo je ugodno, ali navijačima je bilo izuzetno hladno. No unatoč tome pjesma, navijanje i bodrenje uz šalicu kuhanog vina bilo je fenomenalno. Rezultatski su tada dominirale Jesenice, Olimpija i mi, i ta dominacija je trajala 10-ak godina.''
 
Prvih par godina igrači Medveščaka igrali su bez kaciga. Modni detalj koji im je štitio glavu od udaraca palicom i pakom dobili su 1964.
 
''Kacige su bile zakon. Dobro su nam došle jer je bez njih bilo dosta ozljeda. U vrijeme kada smo igrali bez kacige, uvijek bismo prije otišli kod frizera da nas počešlja i kod brijača da nas obrije. Morali smo dobro izgledati jer je u publici bilo puno navijačica koje su nas gledale'', našalio se Renaud, koji je tijekom svoje karijere nastupio na 13 svjetskih prvenstava i na trima olimpijskim igrama, i nastavio:
 
''Šalata je u ono vrijeme imala specifičnu publiku, miks mladih navijača i puno navijačica, kao što je i danas. To se s godinama nije niti malo promijenilo.''
 
Ipak, neke druge stvari su se promijenila. Godine 1972. hokejaši su Šalatu zamijenili Ledenom dvoranom Doma sportova. 
 
''Prije dvorane, nismo znali za bolje i bilo na je fenomenalno igrati na Šalati. Sjećam se Svjetskog prvenstva u Finskoj 1965. Naša skupina je igrala na otvorenom. Bilo je prestrašno koliko je bilo hladno. Šalata je bila ništa u usporedbi s tim. Ali kada smo ušli u dvoranu, vidjeli smo koliko je ugodnije igrati u zatvorenom, a i navijačima je bilo toplije.''
 
Osim Šalate, sa sjetom u glasu, Renaud se prisjetio i tadašnje zagrebačke špice.
 
''U naše doba špica je bila na potezu od Trga bana Jelačića do Marinkovićeve ulice. Tu smo se svaki dan nalazili u 12 sati, ali ne samo mi hokejaši, već i svi ostali sportaši. Mi smo se svi međusobno poznavali i družili što danas nije slučaj. Danas se sportaši ne poznaju sa sportašima iz drugih klubova i sportova, mislim znaju se iz novina, ali ne osobno. Šalata i hokej u Zagrebu su u ono vrijeme bili izuzetno popularni, a to se danas reflektira i na sadašnji Medveščak zbog kojeg danas imamo priliku gledati vrhunski hokej i vrhunske igrače.''
 
Šezdesetih godina Šalata je bila centar hokejskog svijeta. Sada više nije tako, iako na njezinom ledu i dan-danas niču mali hokejaši. No, u subotu 8. veljače, zbog Citroën Šalata Winter Classica ponovo će sve oči biti uprte na zvjezdano zagrebačko klizalište. 
 
Informacije o ulaznicama za Šalatu možete pronaći u rubrici ulaznice ili u rubrici Citroën Šalata Winter Classic.
 
Ivana Kolarić
 

Top