KLUB HOKEJA NA LEDU
ICE HOCKEY CLUB
MEDVEŠČAKMLADI
KHL Medveščak Mladi // KHL
Facebook Instagram YouTube Twitter

Sve kreće iz svlačionice

Intervju 25.09.2015.
Sve kreće iz svlačionice

Zbog ozljede Nathan Perkovich je ostao u Zagrebu dok je momčad Medveščaka otputovala na kratko gostovanje u Rigu i Moskvu. To je pružilo idealnu priliku za kratki razgovor s najstarijim Medvjedom prema vremenu provedenom u klubu. Puno toga se promijenilo otkako je diplomant Lake Superior State Sveučilišta došao u Europu iz Albany Devilsa 2012. godine odigrati svoju prvu sezonu za Medveščak Zagreb u Erste Bank Hokejskoj Ligi. Momčad se preselila u Kontinentalnu Hokejsku Ligu, a Perkovich je polako, ali sigurno predanim radom i maksimalnim trudom pronalazio svoje mjesto u momčadi iz godine u godinu.

Nakon klizanja koje ga održava u formi i taman prije ručka sa zaručnicom Rebeccom, napadač četvrte linije Medvjeda pronašao je vremena podijeliti poneka sjećanja, razmišljanja o igri i važnosti obitelji.

Koliko vam fali biti na ledu s dečkima dok gledate utakmicu s tribina ili na televizoru sada kada su otputovali?

Nije zabavno biti ozlijeđen, to je sigurno, no i to je sastavni dio igre. Teško je samo gledati, radije bih igrao, no s druge strane, nastavljam raditi, treba paziti na sitnice i ostati pozitivnog stava. Dokle god imaš pozitivan pogled, brže ćeš zaliječiti ozljedu. Sve je u glavi. Moraš prihvatiti i raditi ka ozdravljenju.

Hoće li vam gledanje utakmica iz ove perspektive, s tribina pomoći u igri kada se vratite na led?

Svakako. Dobiva se drugačiji pogled. S povišene pozicije na drugačiji način vidiš kako se igra razvija. Malo se bolje koncentriram na poziciju koju inače igram i gledam kako ju poboljšati da bi kasnije kada se vratim na led to uklopio u igru.

Ove godine momčad puno više igra na tijelo i izgleda da to svima paše.

Slika je posve drugačija ove godine, imamo po malo od svega. Sportski tim je složio momčad koja je stvorila izvrsnu kemiju. Imamo jako puno nacionalnosti u svlačionici, malo od svega i to se moglo razviti u bilo kojem smjeru. Srećom po nas, zasad je otišlo u jako dobrom i na nama je da nastavimo raditi i održavamo ga držeći se sustava kojeg su treneri stavili pred nas.

Taj sustav, kojeg glavni trener Dwyer obožava naglašavati, je isto nešto oko čega ste svi složni.

Da, svi smo na istoj stranici. Gordie, Alan i Bibi su nam dali jako dobru strukturu, napravili osnovu našeg identiteta kao momčadi i svi smo to prihvatili i u potpunosti smo tome posvećeni. Naravno da nećeš pobijediti u svakoj utakmici i sezona će imati uspona i padova, ali poanta je u tome kako odgovoriš na izazove. Zadnjih par utakmica je odličan primjer. S tribina točno vidiš razliku kada su svi složni oko načina igre.

Kada igrate, na ledu se postavljate čvrsto, ne bojite se udaraca i igrate s jako puno srca. Koliko se ugodno osjećate u toj ulozi? Jeste li ju prihvatili?

Svaki dan kada dođem na led, ne samo za utakmicu, trudim se ići čvrsto i bez zadržavanja. Druga sam osoba na ledu, u potpunosti sam se suživio sa svojom ulogom u zadnjih par godina i mogu reći da mi se sviđa. Moram igrati čvrsto i što više otežati momčadi koja igra protiv nas. Ne radi se samo o meni, tu su i drugi dečki koji pristupaju na isti način. Uvijek se trudim odigrati najbolje što mogu i ostaviti sve na ledu. I onda sutra dođe drugi dan i sve kreće ispočetka.

Vaša uloga ponekad zahtjeva da kažete:“E sada je dosta“, i to ponekad može završiti tučnjavom koja je općeprihvaćena kao dio hokejaškog folklora. Zadnjih godina bilo je jako puno negativnih komentara o tučnjavama u hokeju na ledu. Koje je vaše mišljenje i kako biste odgovorili na te komentare?

Posve je druga priča ako netko ide namjerno nekog ozlijediti i svatko bi apsolutno trebao odgovarati za svoje postupke. Postoji jako tanka granica između toga da se s nekim tučeš i toga da staneš u zaštitu svog suigrača. Ja ću stati u obranu svakog člana ove momčadi i siguran sam da bi svatko isto napravio za mene. Moraš se naučiti čuvati i izboriti za sebe na ledu, i ako to znači da treba doći do tučnjave, onda treba doći do tučnjave,ona je dio folklora ove igre i razvila se kao odgovor na prljave sitnice ili ne baš sitnice koje se mogu dogoditi tijekom igre. Ne možete dozvoliti da vam drugi idu okolo i udaraju igrače palicama. U većini slučajeva do tučnjave niti ne dođe, samo se mora naći način da se s time prestane. Nitko se ne voli tuči, ali ponekad je potrebno.

Da li je svlačionica u biti druga obitelj?

Naravno. Svake godine grupa dečki se skupi i traže način kako stvoriti što jače veze ne bi li postali dobra momčad. Za dobru momčad morate imati dobru kemiju. U suštini, to je dio opisa hokejaša. Moraš biti dobar suigrač. Ako su svi dobri suigrači onda imaš dobru svlačionicu, a kada imaš dobru svlačionicu onda sve može započeti. Tako se pobjeđuju utakmice. I mi to imamo ove godine. Zabavno je, svi smo opušteni jedni s drugima, našli smo se, svakodnevno jako puno radimo i držimo jedni druge odgovornima. Zasad nam to funkcionira.

A s druge strane, toliko provedenog vremena zajedno sigurno dovodi do jako puno šala?

Da, svi se šalimo. Stalno. Obožavamo se zabavljati i konstantno jedni druge podbadamo. Sve naravno u dobrom humoru i raspoloženju.

Koja je najveća podvala koju je netko izveo ove godine?

Dosad smo poprilično dobri bili jedni prema drugima. Nije bilo ničeg velikog koliko se mogu sjetiti. Radimo one male stvari kao ostavljanje čaše pune vode ispod kacige u svlačionici, pa te zalije kada ju ideš uzeti, ili nekome zapetljamo vezice, pa mora sve ponovno. Takve, sitne nepodopštine. No, moram priznati da sam tijekom karijere vidio puno toga što nije poželjno širiti dalje.

Koja vam je najdraža uspomena na dosadašnje igranje u Medveščaku?

Utakmice u Puli moje prve godine ovdje. Cijelo iskustvo je bilo jako zabavno. Sjećam se da sam ostao posve šokiran, hodao sam prema ledu i razmišljao:“Što se to ovdje događa?“ Jednom kad je igra krenula, sve se vratilo u normalu. Bilo je odlično i što je tako veliki broj navijača došao i podržao nas. Bio je to poseban osjećaj u jako posebnom okruženju.

Kada spominjete navijače, da li ih čujete kada ste na ledu?

Da, prema reakcijama jako dobro možete zaključiti da smo ili imali posjed paka u napadu ili dobro odigrali obrambeno. Vidi se da navijači vide i cijene dobru igru. Ujedno, sjajno je jer pokrenu momčad. Kada krenu bubnjati i navijati, pomognu nam krenuti naprijed i dekoncentriraju drugu momčad.

Da li razumijete što pjevaju?

Naučio sam kada žele da se netko javi. Ponekad, recimo kada gubimo, stvarno to ne želiš napraviti. No, kada pobjeđujemo, to je super. Uvijek je dobro odati priznanje navijačima. Cijenimo njihovu potporu bilo da pobjedmo ili izgubimo. Znamo da naši navijači razumiju da ponekad unatoč svom trudu, utakmica ne ode u željenom smjeru.

Da li ste probali naučiti hrvatski?

Nisam nikada uzimao satove, ali pokupio sam ponešto. Mogu se snaći, naručiti hranu u restoranu, kada idem u dućan znam što moram tražiti i mogu prepoznati što uzmem s police. Moja zaručnica Becky baš uči hrvatski i ona me naučila nešto, a nešto sam naučio jednostavno iz druženja s Hrvatima.

Prošlo proljeće ste zaigrali za hrvatsku reprezentaciju. Što je to značilo za vas?

Bila mi je čast igrati. Bilo je to jedno zabavno iskustvo. Nismo došli do zlata koje nam je bilo cilj, ali uvijek postoji iduća godina. Prvenstvo će se odigrati u Zagrebu, pred našim navijačima, na našem ledu i siguran sam da će ga to učiniti ugodnijim i zanimljivijim. Veselim se tome.

Koliko teško je bilo za vas i Rebeccu preseliti se ovdje?

Prve godine nam nije bilo lako. No prilagodili smo se i sada stvarno uživamo. Ne vidim razloga da bi se uskoro selili.

Koliko je teško balansirati privatni život s karijerom koja zahtjeva toliko putovanja kao vaša, pogotovo krajem ove sezone? Na koji način se Rebecca nosi sa svime?

Zahtjeva stalan rad, oboje imamo ispunjene rasporede koji znaju biti prilično naporni. Kada je momčad na putu, djevojke se druže i drže zajedno. Dobra stvar je što su žene ovdje jer stvaraju dobar sustav potpore sebi i nama i svi se slažu. Sve počinje sa svlačionicom, prenese se na žene i onda djecu.

Koje vam je najdraže mjesto u gradu gdje volite otići kada imate vremena?

Strogi centar. Sjesti na kavu i jednostavno uživati u atmosferi. Volim otići u restorane, pokušavam uvijek pronaći nešto novo. Jako je dobar izbor hrane u ovom gradu, a ja volim hranu.

Idete li onda na tržnicu?

Bio sam par puta, super je vidjeti sve svježe na jednom mjestu. No, nažalost uglavnom ne stignem na vrijeme, pa Becky ide.

Jeste li stigli posjetiti obalu?

Da, u nekoliko navrata. Igrali smo u Puli, pa smo bili po Istri i nakon prošle sezone smo proveli par dana u Dubrovniku.

I kako vam se svidio?

Predivno! Prohodali smo zidine, brodom smo išli skroz okolo da vidimo cijeli pogled. Jako lijepo smo se proveli, a hrana je bila izvrsna. Grad je maleni, ali jako lijep, a velika povijest se osjeti na svakom koraku. Moj tata je bio tamo dok je služio u Mornarici, imao je 21 godinu kada su se iskrcali na par dana. Tako da je i s te strane bilo baš zanimljivo otići. Pokazao sam mu neke slike i kaže da se puno toga promijenilo.

Da li vas je obitelj uspjela posjetiti otkako igrate ovdje?

Moji roditelji su bili tu prije dvije godine, brat Joey prošle, a bratići ovoga ljeta. Bili su tu u doba trening kampa pa su bili na par utakmica, a nakon Zagreba sam ih poslao na more. Kažu da im je bilo super.

Prije dvije godine ste sudjelovali u kampanji UNICEF-a o različitosti i pravu na obitelj. Što je to značilo za vas?

To su teme koje su mi veoma bliske i znače mi jako puno. U mojoj obitelji je troje posvojene djece, uključujući mene. Imamo svega – dva brata su Afroamerikanci, ja i Joey i Janette koji su biološka djeca mojih roditelja. Cijela situacija me naučila kako prihvaćati druge, drugačije kulture i ljude. Naučila me biti otvorenog uma i živjeti bez predrasuda.

Obitelj je uvijek na prvom mjestu?

Uvijek. Što više mogu pokušavam ostati u kontaktu. Puno pričamo. Moj brat je nedavno dobio dijete, tako da sam postao ujak. Moji roditelji stvarno uživaju u tome i svi su sretni.

Nedostaju vam?

Naravno, ovdje sam devet mjeseci godišnje, radim. Razumiju oni to, ali i ja njima nedostajem. Kada odem kući, uvijek se družimo što je moguće više. Najvažnija stvar je da svi uživaju kada smo zajedno, a mi stvarno uživamo u tim druženjima.

Imate li već sada neke veće planove za budućnost?

Želim se vratiti školovanju kada mi karijera krene prema kraju. Želio bih završiti magisterij koji će mi svakako pomoći u pronalasku posla kasnije. Volio bih raditi djecom jednom u budućnosti. Radio sam i pomagao na raznim hokejaškim kampovima od svoje srednje škole. Volim pomagati ljudima i želim pomoći djeci da usavrše vještine, da imaju ono što sam ja imao. Sjećam se da, dok sam odrastao, uvijek je uz mene bio netko stariji tko mi je pružao potporu, znao me pogurnuti u pravom trenutku, ohrabriti me i čestitati kada je trebalo. Želim to dati dalje.

Iz današnje perspektive, da li su pretpostavke o Zagrebu i tome kako će biti igrati ovdje bile točne?

U potpunosti. Rekli su mi da su navijači odlični i da će mi biti užitak igrati u Zagrebu. Mogu posvjedočiti da imamo najbolje navijače i da je grad predivan. Osobno, najviše volim hranu ovdje. Najbolja je koju sam ikada jeo. I ljudi su sjajni. Svi su jako prijateljski raspoloženi, pomoći će ako treba, sve je opušteno i baš lijepo. To mi se jako sviđa u životu ovdje.


Top