KLUB HOKEJA NA LEDU
ICE HOCKEY CLUB
MEDVEŠČAKMLADI
KHL Medveščak Mladi // KHL
Facebook Instagram YouTube Twitter

Život između EBYSL-a i KHL-a

Novost 26.01.2015.
Život između EBYSL-a i KHL-a
Hm, kako uopće započeti ovaj moj dnevnik putovanja!?
 
Najbolje otpočetka... Jeste li spremni? :)
 
Ove sezone živim dvostruki život. Život između KHL-a i EBYSL-a. I uživam. Kada sam se na početku sezone odlučio na ovaj put, vjerujem da je bilo onih koji su se pitali: ''Zašto dolazi u KHL momčad kad ionako neće braniti niti u jednoj utakmici?''. Možda hoću, možda neću. Ali ja znam da sam odabrao pravi put. Mlad sam golman i nikako nisam na gubitku, a i želio sam raditi s Klemenom Mohoričem kojeg sam upoznao prije dvije, tri godine. Medveščak mi je upravo to dao, kvalitetne i jake treninge. Imamo golmanski trening prije treninga cijele momčadi, a kasnije uvijek još ostanemo na ledu i vježbamo. S obzirom da su svi igrači profesionalci s dugogodišnjem iskustvo, oni ako žele, pogodit će deset puta na hvataču, a meni to puno znači, s tim da su i udarci puno jači i brži. Napredujem, osjećam se super, oslobodio sam se i ako mi se pruži šansa da branim makar jednu KHL utakmicu, neće me biti strah ići na gol. Uostalom, nije se sve svelo samo na treninge u KHL momčadi, tu su i utakmice u EBYSL-u.
 
Naravno, KHL i EBYSL su dva različita svijeta u svim segmentima. KHL je profesionalna seniorska liga, EBYSL je juniorska liga koja služi za razvoj igrača, u EBYSL-u je opuštenija atmosfera i ima više zezancije. Čak bih mogao reći da su putovanja s njima malo zabavnija, nego s KHL momčadi. Ali nemojte me krivo shvatiti, uživam ja i s KHL-ovcima, i kod njih ima zezancije. I to dobre. Nekada su čak veća djeca od juniora, ali to jako kratko traje i vrlo brzo se vrate ozbiljnim temama što je i normalno. Ipak im je to posao i shvaćaju ga ozbiljno. Obično na putovanjima svi pričaju o suparnicima, o utakmicama, koliko se treba raditi da bi uspio... Sve te priče su mi dale jedan drugi pogled na hokej i na profesionalno bavljenje sportom.
 
 
 
S obzirom da s KHL-ovcima idem i na gostovanja, s dečkima iz EBYSL-a bio sam samo na jednom, onom u Salzburgu. Bilo je to u prosincu prošle godine, prvi vikend nakon Božića. U subotu smo igrali doma protiv Olimpije, koju smo dobili bez većih problema, i odmah nakon utakmice spakirali smo torbe i krenuli put Salzburga. Do Salzburga ima oko šest sati vožnje, tako da je bilo dosta gužvanja i namještanja u busu, naravno uz par stajanja na odmaralištima. Uh, kako ne volim ta odmarališta. Ne znam zašto, ali ja bih najradije putovao bez stajanja.
 
U Salzburgu smo odsjeli u hotelu u kojemu je prije odsjedala naša prva momčad, kada je igrala u EBEL-u, a kako smo stigli navečer uspjeli smo se samo kratko prošetati gradom. Bilo je jako hladno, a počeo je padati i snijeg tako da je bio baš pravi božićni ugođaj. Grad je inače miran i jako lijep, ali bez teksta me je ostavio tek idući dan kada smo došli na Akademiju Red Bull Salzburga. Taj njihov kompleks je nevjerojatan. U sklopu imaju dva pokrivena nogometna terena s umjetnom travom, dvije ledene plohe, prekrasne kabine... Ah, klasika... Ipak je to Red Bull Salzburg. Ne samo da je momčad u top formi, nego i sve oko nje, cijela akademija. Ostao sam oduševljen kako je sve sređeno i koje imaju uvjete za rad. Mi smo, nažalost, u Hrvatskoj jako daleko od toga. Ali, eto, sretni smo i s ovime što imamo.
 
Zapravo, sad kad malo razmislim, ipak nije sve savršeno u Salzburgu. Imaju jedan ''nedostatak''. :) Kabine se nalaze daleko od leda, moraš se spustiti nekim stepenicama, i lako se izgubiš, posebice ako si prvi put tamo. Vjerujem da vam je, čim ste pročitali ovu zadnju rečenicu, palo na pamet da sam se izgubio. Niste daleko od istine. Kasnio sam pet minuta na zagrijavanje jer se nisam znao spustiti iz svlačionice na led. Genijalno! Zar ne? Ha ha.
 
Kako imam ritual da na zagrijavanje idem zadnji, kada svi već odu, tako sam napravio i u Salzburgu. Potpuno sam smetnuo s uma da nemam pojma gdje trebam ići i da nisam nikada bio ovdje! A kako nisam odmah krenuo za zadnjim igračem, nego malo kasnije, uslijedio je pravi šok. Prvo stepenice kojima nikad kraja. Zatim se konačno spustim stepenicama i ugledam vrata. A kad tamo... Iza tih čuvenih vrata nije bilo klizalište, već nogometno igralište na kojemu smo se maloprije zagrijavali. U tome trenutku sam pomislio: ''Eto ti Mate tvog rituala da ideš zadnji na led! A valjda ćeš do početka utakmice pronaći ulaz na led i klupe za igrače.'' Zatim sam se okrenuo malo oko sebe i ugledao još jedna vrata. Oh, super, konačno. Ili možda ne. Da, da, nisu ni ta vrata bila prava. Ušao sam u svlačionicu od Salzburga. Može li biti još što gore od toga? Srećom, tada mi je u pomoć priskočio jedan tip iz Salzburga i odveo me na led i otuda se više nisam micao sve do završetka utakmice. Tako je bilo najbezbolnije jer zamislite da sam se pogubio između trećina. A i bio sam dosta umoran, jer su za Salzburg igrali igrači koji igraju ruski MHL pa je bilo dosta šuteva na gol i nije mi se dalo još uskakati u avanturu koja uključuje penjanje stepenicama i traženje izlaza na led. Nadam se da ćete se složiti sa mnom.
 
 
 
Bez obzira na sve ove moje simpatične nedaće, utakmicu smo dobili 5:4 nakon raspucavanja, iako sam kad je utakmica počela pomislio: ''O Bože, ovo će završiti 10:0 za njih.'' Bila je to velika stvar za našu momčad i bili smo jako sretni.
 
Eh, sad kad sam se već ufurao u pričanje, ispričat ću vam par dogodovština i s posljednjeg KHL putovanja, kada smo bili u Mitišćiju, Podolsku i Jaroslavlju. U Mitišćiju je, u Atlantovoj dvorani, bila prava ludnica. U jednom dijelu dvorane nalazio se lik s kajmanima i udavom, s tim da je kajmana držao u rukama, a zmija mu je bila malo dalje pokraj nogu i nije bilo nikakve velike ograde. Strašno. Počeo sam ih snimati, ali kada se lik ustao i krenuo prema nama, bilo je ''brzo daj petama vjetra.'' :) Nije mi baš neka fora biti obrok nekom gmazu.
 
U Jaroslavlju sam isto tako doživio jedan nesvakidašnji prizor. Kako im se zbog zime zamrznula rijeka, ljudi su si probušili rupe na njoj, posjedali oko te rupe i pecali ribe kao Eskimi. I to uzduž rijeke puno njih. Fora. I još nešto, ljudi se na zimskim skuterima voze po rijeci. Totalno cool. Zamislite da tako nešto imamo na Savi???
 
 
 
Ali vrhunac svega, bio je povratak u Zagreb. Moram priznati, meni je najgori dio putovanja kada dođemo na aerodrom pa moramo ubaciti sve stvari, svu opremu, u avion i onda kada dođemo na odredište ponovo sve to izvaditi iz aviona. Ali i to je dio hokeja, bar kod nas mlađih igrača. Moramo pomoći našim oružarima Bruni i Michaelu. Ako ništa drugo, Bjorki, Hedberg i ja ćemo imati super bicepse. :) Dobro, sad sam malo skrenuo s teme, iako je priča vezana za nju. Nije to bio vrhunac putovanja, već ovo...
 
Vraćamo se mi iz Jaroslavlja za Zagreb. Plan je bio da polijećemo u 13 sati. Dođemo na aerodrom, ''ubacimo'' sve stvari, posjedamo svi u avion, zavežemo se i mislimo kako uskoro polijećemo, a kad ono... Pao snijeg i moramo čekati u avionu da počiste stazu. Taman kad su nakon sat i pol pripremili stazu, onda smo još sat vremena sjedili i čekali u avionu da se odmrznu motori. Uh, koji je to bio ludi dan... U 13 sati smo u Jaroslavlju sjeli u avion, a u Moskvu smo sletjeli tek oko 19. I samo da vam, onako usput, spomenem – let od Jaroslavlja do Moskve trajao je pola sata. Pa sad si vi mislite. :) Eto, ponekad nije sve tako glamurozno kako se možda čini.
 
 
 
Onda smo u Moskvi sve stvari, uključujući i opremu, iskrcati iz aviona i nakon toga ponovo sve to ukrcati u - isti taj avion. Srećom, izbjegli smo čišćenje staze i odmrzavanje aviona, tako da smo oko 22.30 sletjeli u Zagreb.
 
I samo još jedna sitnica. Moja najveća odgovornost na KHL putovanjima je toaletna torba/kofer. Naime, riječ je o jednom koferu u kojemu se nalazi sve za osnovnu higijenu od svih igrača jer u avionu ne smiješ imati više od litre tekućine. Nju moram čuvati kao oko u glavi. Skoro mi je bitnija od hokejaške. Ako je ne izvadim pri iskrcaju iz aviona i ''zaluta'' u dvoranu s ostatkom opreme, onda je cijela momčad u problemu, nema ništa od brijanja, pranja zubiju, nema skidanja leća... Jednom nam se i to dogodilo, ali nije bila moja krivica. Netko ju je slučajno uzeo i ukrcao u kombi za dvoranu. Ta večer je bila jako zanimljiva. Srećom, nitko se nije naljutio.
 
Eto, nadam se da sam vam bar malo uspio dočarati moje dogodovštine s putovanja. :)
 
Vratar Mate Tomljenović

Top